3500 kilometara kroz Japan i Kinu

Lufthansa, Frankfurt – Tokio

Mislim na Marka Pola. Na dugo putovanje bez povratka prema dalekom i mističnom Istoku; mislim na karavane koje su na grbavim leđima deva prenosile začine i svilu. Glava mi je teška. Žedan sam. Pijem vodu. Hladan kristal. Motori Boeinga zadovoljno predu na 12 kilometara iznad zemlje. U kabini ovog Lufthansina aviona Frankfurt – Tokio metalna je tama. Let traje 14 sati. Zapadne aviokompanije poštuju novi protokol. Zabrana ruskog zračnog prostora. Gledam na malom ekranu ispred sjedala. Naš je let ustvari dugi luk koji skoro dotiče Sjeverni pol i spušta se meko, kao da smo prava, a ne mehanička ptica prema Tokiju. Svi spavaju. Samo smo, nadam se, pilot, kopilot i ja budni. Naslonim glavu na prozor. Umor je tu, skoro sveprisutan. No to je cijena, uobičajena za ovako daleka putovanja. Udahnem duboko i pomislim na zemlje izlazećeg sunca. Pomislim na svu tu veličinu neba i na našu ljudsku beznačajnost. Pomislim na sjajnu Aziju, sve te gradove, svete planine i vodu, koji me čekaju. Pomislim na taj intimni zemljopis. Dvije točke. Tokio i Peking. I između šareni svijet čuda dalekog Orijenta: Kyoto, Kanazawa, Kamakira, Osaka, Šangaj, Xi’an, Pingyao… Dva carstva. Ljudi su godinama i godinama lutali. Onda su odlučili krenuti u Aziju. I od tada su ljudska lutanja postala putovanja. Avion klizi kroz mrak. Sretan sam. Otvaram oči i zurim u mrtvi horizont. Tu bi se ponovno s istom snagom trebalo roditi sunce. Sve je u redu. San postoji. Njegovo ime je Kyoto. Kao što se i nebo sigurno zove Katmandu.

Sve ostalo još treba dokazati.

Šareni svijet čuda dalekog Orijenta: Kinkaku-ji, zenbudistički hram u Kyotu (1); trešnjin cvijet (sakura) (2); ljudi pišu poeziju vodom u Xi’anu (3); japanske gejše (4 i 5); brojni turisti u ulici Ninenzaka u Kyotu (6); proljeće u Japanu (7); bambusova šuma u Kyotu (8);  Drevni grad Pingyao u Kini (9); monumentalni kip Bude u Kamakuri (10)  / Izvori: Unsplash, Pexels, Velibor Čolić

Stampedo u Kyotu

Sjajni japanski grad Kyoto još je jedna, u dugome nizu, nevina žrtva masivnog, agresivnog turizma. Koračam zbunjeno kroz gužvu i ljutim se na sama sebe. Zašto sam i ja tu? Da li mi je potrebno biti dio ovoga stampeda? Oko mene čitava rijeka istih ljudi koji tupo tumaraju prema svetom hramu Kiyomizu-dera i kvartu smaragdnih kraljica noći lakog dodira i užitka, slavnih gejši. Muškarci. Svi izgledaju isto. Brada od sedam dana, duga, lagana, pamučna košulja, bermude i udobne patike. Pričaju glasno, još jedna generacija putnika koji nemaju vremena. Nego lete po ovome planetu i pričaju. Njihove suputnice malo su originalnije od njih. Sjevernjakinje koje privilegiraju praktičnost i udobnost naspram eleganciji. Kratko ošišane, tvrde, sparušenih lica bez šminke na njima se potpuno lako čita tuga i mrzovolja koja dolazi od loše probave i oteklih nogu. Ipak se razlikujem od njih, obučen sam u crno, visok i donedavno vitak. A grad je lijep. Ovdje su u sjenci trešnjina cvijeta sazrijevale najljepše gejše, ovdje su samuraji vadili blještave katane i zasijecali u finu svilu stoljeća. Podizali su vrata Torii, hramove i kuće gdje su se rađali ludi pjesnici, propali prinčevi i kuhari. I ništa. Sada smo mi tu. Dobroćudni stampedo zapadnih turista. Svi idu prateći uvijek iste savjete vodiča na njihovim jezicima. No izvan tih ucrtanih marš-ruta Kyoto se pokazuje kao divan grad nasmijanih ljudi. Elegantni Japanci i mi traljavi zapadnjaci. Pijem voćni sok i slušam. Njihov jezik je kao kad živa voda potoka skakuće preko škriljaca. Razgovaraju, a njihov razgovor zvuči suho, kao naredba. Sretan sam. Gubim se u vremenu. I u prostoru. Čekam noć. I tek onda, lagano kao da koračam kroz perja sna, obiđem svete hramove Kyota.

Ohara Michi, mala stvorenja

Zelena oaza u blizini Kyota. Selo i pješačka staza koja veselo vodi uz neku usku rijeku, skoro potok. Gdjekoji ždral, malene, reklo bi se, porculanske rode i savršen sfumato ne tako dalekih planina. Čini mi se kao da sam došao u svijet u kojemu je živio Hokusai.

Susrećem mahom domaće šetače. Stariji ljudi koji sigurno znaju dosta stvari o životu i trajanju. Pozdravljamo se uljudno. Japanci su gospoda, koračaju lagano i u tišini. Na ulasku u jedan blag i nasmijan šumarak ugledam oveću tablu s natpisom. Prema ne uvijek sigurnom Google prevoditelju tekst ide ovako:

Za djecu

Misli svojim očima.

Pravimo se da smo mala stvorenja i istražimo park.

U travi nas čeka potpuno novi svijet.

Dirljivo. Tako se i treba obraćati djeci. Zahtjevno. Sve dok ne počnu misliti očima.

GREAT BUDDHA, Kamakura,
pacifička obala

Rano jutro je. Kroz toplu sumaglicu prolaze crne ptice, razigrani gavrani, i pokazuju mi put. Koračam lagano. Ova usijana staza je u svim turističkim vodičima, treba biti oprezan. Iskustvo me uči; tamo gdje ima previše ljudi, nema tišine. Ljudsko prisustvo ubija duh, ljepotu i mir. Ovdje su još 1252. godine ljudi izdigli u kamenu boga s dječjim licem. Melankolični, mudri, 900-godiðnji Siddhârtha Gautama èije ime znaèi sve stvari, sva þiva biãa i sve vrijeme od postanka svijeta. Moderni Japan tu naplaãuje ulaz. 300 jena. Znatiþeljnici koji dolaze veãinom su kao ja: Europljani, bijelci, Amerikanci… Boja koþe nije samo pitanje pigmenta ili genetike. Boja kože je sudbina. Stojim i promatram blagog Boga. Pacifik je blizu. Osjećam ga. Dođe na repu vjetra, uštipne nas za obraz, a u nozdrve ubaci miris algi i morskih puževa. Nakon nekih desetak minuta opraštamo se Buda i ja. Ja sam u prolazu, a on je tu na svojoj zemlji sa svojim ljudima. Krotko nasmijan prema vječnosti.

* 

Kamakura je turistički grad. Japanski Biaritz gdje pekare i restorani nose francuska imena i gdje caruju djevojke i mladići odrasli na surferskim daskama. Ja, naravno, s tim nemam ništa. Ja sam samo blesasti, bezazleni, šetač koji bi pokvasio noge u Tihom oceanu.

* 

Pijesak mi golica nenavikle tabane. Plaža je duga, začuđujuće malo ljudi, nebo bez kraja i sveprisutni gavrani koji poput kakvih nebeskih geometara mjere krajolik. Sad je sasvim sigurno, te crne ptice duše su davno stradalih kamikaza. Hrabri i ludi. 

Voda je proljetno svježa. Oko nogu mi se pletu valovi. Neki od njih koji odu najdalje uz plažu postaju pjena. Čipka koja jedva da ima snage nakvasiti pijesak. Ali sljedeći su već ozbiljniji. Oni iznose sa sobom dio mora, školjke, čak i pokoju manju ribu, razgrađuju pijesak, stvaraju minijaturne dine koja ostanu tako u svojoj kratkotrajnoj vječnosti da bi se samo tako urušile pojavom sljedećeg vala. Sve je povezano. Zemlja je porozna, rekao je Borges. Zbog toga je dozvoljeno reći da se svaki čovjek okupao u Gangesu.

Xi’an, centralna Kina, začini i poezija

Ovdje u Xi’anu nekada su se susretale muslimanske karavane i istočna svila. Grad je tada prozvan Vrata Puta Svile. I ostali su tragovi u ovom lijepom gradu. Na krovovima zgrada, u odjecima ljudi, u mirisima i velikim bazarima. Bliski i Daleki istok, islam i budizam. Najljepše se to vidi u kuhinji. Čitav jedan spektakl. Ulična hrana u Xi’anu poznata je po svojim pikantnim okusima i tradicionalnim specijalitetima poput ražnjića, rezanaca i punjenih peciva. Ulične tržnice nude poletnu atmosferu gdje se može otkriti bogatstvo lokalne kuhinje. Sve miriše, cvrči, kuha se, dinsta u ulju, peče, a glasne vlasnice, mahom žene, megafonom pozivaju potencijalne gladne mušterije. Znam što mi treba. Biang biang mian! Veliki specijalitet! Vrlo široki, ručno motani rezanci tipični za pokrajinu Shaanxi. Često se poslužuju s čili uljem, češnjakom, octom i mladim lukom, ponekad s govedinom ili janjetinom.

Zastajem pred malom gostionom s plastičnim stolicama, naručujem ih i kažem: „No spicy please!“

„No spicy“, odgovara mi mlada žena. Raspoloženo odlazi u kuhinju.

Odatle se vraća s premasnom i jako začinjenom zdjelom tjestenine.

Probam je, živa vatra. Podignem glavu prema njoj i ponovim: „No spicy?“

„No spicy“, odgovori mi zadovoljno ona.

Znači to je to. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani. Uzdišem, znojim se i jedem.

*

U parku uz rijeku, ljudi pišu pjesme vodom. Mahom starija gospoda, odjevena svečano u bijele košulje, velikim kistovima po ravnom pločniku (ubrzo to otkrijem) ispisuju poeziju. U fantastičnoj kineskoj kaligrafiji. Tehnika je jednostavna: zdjela vode i veliki, više od metra dug, kist za kaligrafiju. Dirnut sam. Prilazim jednome od njih. Gleda me znatiželjno. Komuniciramo. Ja probam na engleskom, on sa svojim mobilnim. Kažem: „Zar nije šteta pisati poeziju vodom? Kratko traje. Sve u nekoliko minuta ispari.“ „Nije“, smije se Kinez, „moja pjesma živi dovoljno da je moj prijatelj pročita i da je prokomentiramo zajedno. Zar to nije dovoljno?“ I više nego dovoljno, naravno. Kinez mi nudi svoj veliki kist. Prihvatim. Razmazujem nekoliko riječi na francuskom: poème, soleil, matin. Sad je tu već više ljudi. Oduševljeni su. Smijemo se. Pravimo selfieje. Radostan sam.

Ljudi vodom ispisuju vječnost na pločnik.

Sunce je vani.

Blago jutro u središnjoj Kini.

Možda za ovaj svijet još uvijek ima nade?

Pingyao, iluzija odvojenosti, duboka Kina

Pingyao je drevni kineski grad, na brzoj pruzi između Xi’ana i Pekinga, poznat po dobro očuvanoj staroj jezgri. Nalazi se na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Kamene ulice i vrijeme koje je zastalo u zlatnome dobu dinastija Ming i Qing. Došao sam kasno, koračam lijeno ulicama. Spušta se blaga noć, obasjavajući crvene lampione. Ljudi sjede na pragovima starih kuća, čekaju zvijezde i male, svilene, kukce vretenca. Njihovi psi stalno se rađaju u prašini. Mudri su prema sumraku, znaju, to ih smiruje: zora se uvijek rodi u njedrima Guanyin, boginje milosrđa i onda kao mlad prosjak ušeta veselo u Pingyao.

Mirni su. Radnička plava odijela, bezuba usta i tri tisuće godina života na ramenu svijeta.

Smiju se. Njihovi su osmijesi tajna ženska, mjesečeva djeca.

Jeli su rižu. Oni znaju, u svakom se zrnu kriju siti, šećerni anđeli.

Prolazim lagano. Onako kako i treba prolaziti, kao oblak, vrabac ili voda.

Koračam. Njihova blagost i dobrota lagano prelazi na mene. Ništa na našim putovanjima nije prepušteno slučaju. Mi smo tamo gdje smo trebali biti.

Gledam.

U prostranstvu neba, djeca puštaju zmajeve.

Od onih koji padnu, posve je sigurno, rodit će se kraljevski tigar.